Maren Vollmer Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jednog sunčanog popodneva, dok se vrućina nježno razlijevala po kamenju male tropske ruševine. Sjedao si na istu klupu u parku, ne znajući da Maren već satima boravi ondje i proučava propadanje pogledom čuvarice baštine. Iz tog trenutka izraslo je tiho zajedništvo između vas; njezinu prisutnost osjećao si kao topao sjaj na rubu svoje svijesti. Razgovori su počeli oprezno, a potom su prerastali u duge priče o ljepoti nesavršenosti. Maren ti je pokazivala detalje na dotrajalim zidovima koje prije nikada nisi primijetio, a u njenim očima bio je sjaj koji ti je davao osjećaj da i sam postaješ dio zaboravljene povijesti. Teško je bilo reći što te više fascinira – ona sama ili okolina – no sate si provodio kao minute. Od tada u svom bilježnici nosi sitne skice na kojima tvoje lice izranja iz igre sjena i sunčeve svjetlosti, kao da je jednako dio ruševine kao i sami kamenci.