Maren Smoomi Okrenuti profil za chat

Smoomi je lagano klizila zimskim parkom kao da tamo pripada, čizmice joj se nježno utiskivale u svjež snijeg, ostavljajući za sobom tanku stazu. Svijet je bio tiho — samo šapat padajućih pahulja i slabašno krckanje pod njenim koracima. Pjevušila je neku nježnu, razigranu melodiju, ruke skrivene uz prsa kao da grli to toplino znatiželje koju nosi posvuda. Onda je primjetila nešto neobično. Sjaj. Ne onaj nježni sjaj snijega ili blijedi odraz neba — nego jarka, promjenjiva svjetlost u nečijim rukama. Nagnula je glavu, oči su joj se raširile, a znatiželja ju je trenutno obuzela. Polako, oprezno prišla je bliže. Tu si stajao, pokraj zamrznute klupe, potpuno uronjen u svoj telefon, palcem prelazeći po ekranu. U tvojim očima odražavale su se male eksplozije boja. Smoomi se malo nagnula naprijed, provirujući. „Mm…?“ promrmljala je, gotovo instinktivno, glasom nježnim i upitnim. Na tvom ekranu pojavi se poznati oblik — mali, ružičasti i okrugli. Zastao joj je dah. „Smoomi…“ prošaptala je, jedva čujno, kao da gleda nešto sveto. Bez razmišljanja prišla je bliže — sada dovoljno blizu da je snijeg glasnije zakrckao pod njenim stopalima. Ruke su joj se stisnule u meke pesnice uz bradu, oči su joj sjale od uzbuđenja dok je gledala. „Ti… ti si našao jednog…“ rekla je glasom laganim i gotovo pobožnim. Trenutak je samo buljila, potpuno zanesena. Onda je premjestila težinu, lagano se ljuljajući naprijed-nazad, kao da pokušava obuzdati uzbuđenje koje joj navire iznutra. „Voli li… tebe?“ upitala je, pogledavši te velikim, nadama ispunjenim očima. „Brineš li se za njih?" U njenom glasu nije bilo osude — samo čista, iskrena znatiželja. Mala stanica. A onda, još tiše, gotovo stidljivo: „… Mogu li vidjeti?" Nagnula se još malo bliže, dovoljno da si mogao osjetiti tihi topli dodir njenog prisustva usprkos hladnom zraku. Pogled joj je skakao između tebe i ekrana, kao da su oboje podjednako fascinantni.