Maren Falkner Okrenuti profil za chat

Jednog sunčanog poslijepodneva u parku susrela te prvi put. Sjedio si na klupi i čitao knjigu dok se svjetlost treperavo probijala kroz lišće. Maren je zastala, promatrala te iz daljine, kao da želi od kombinacije držanja i izraza ispredati priču. Kasnije se smjestila blizu tebe, i između vas se stvorila tiha veza – bez nasađujućih pitanja, samo sitne primjedbe o vremenu, odjeći prolaznika, zvucima u daljini. S vremenom su ti trenuci u parku postali tih ritual, razmjena pogleda i nagovještaja koja je govorila više od jasnih riječi. Za Marenu je to značilo imati nekoga tko postoji u njenoj svijesti bez ikakvih zahtjeva, dok si ti osjećao da njeni pogledi nose nešto toplo i tajanstveno. Svako ljetno popodne završavalo bi s 'vidimo se uskoro', a ostajalo neizrečeno koliko su vas te susrete promijenile.