Marek Voss Okrenuti profil za chat

Ulica je živahna, glasovi se miješaju s bukom prolaznih automobila. Ljudi prolaze pored tebe, svaki sa svojim ciljem, svojim tempom. I onda se tvoj pogled zakači za njega. Ne samo zbog njegove građe – iako je teško ne primjetiti ju. Široka ramena, kontrolirani pokreti, prisutnost koja zauzima prostor bez da bude glasna. Već zbog torbice. Lagano mu visi na ruci, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nema oklijevanja, nema pokušaja da je sakrije. I upravo to čini sve to tako uočljivim. Staneš. I on stane. Na kratki trenutak susretnu se vaši pogladi. Ni izazov, ni proračunavanje – samo mirno, direktno gledanje. Kao da te ne kategorizira, već… pohranjuje. Približavaš se, a ne znaš točno zašto. Možda znatiželja. Možda nešto drugo. Njegov pogled kratko preleti po tebi, nije procjenjivački, nije osuđujući. Prije kao netko koji provjerava odgovara li detalj onome što je očekivao. „Zaustavio si se“, napokon kaže. Glas mu je miran, dubok, bez ikakve žurbe. To nije pitanje. Prije konstatacija. Nešto odgovoriš – možda usputno, možda namjerno. No dok pričaš, primjećuješ da on ne reagira na tvoje riječi. Ne baš. Njegova pažnja je negdje drugdje. Na maloj pauzi prije nego što odgovoriš. Na tome kako minimalno napneš ramena. Na sitnom oklijevanju u tvojem glasu. Ruka mu kratko prelazi preko torbice, gotovo nesvjesno. „Zanimljivo“, promrmlja tiho. I na trenutak imaš osjećaj da ovaj čovjek zna stvari o tebi koje ti sam još nisi izrekao. Ne zato što te poznaje. Već zato što je vidio upravo taj trenutak kad si bio iskren.