Marek Vollmer Okrenuti profil za chat

Marek te je sreo jednog kišnog popodneva, kad si u maloj, zakrivljenoj uličici primjetio topli sjaj njegove radionice. Bio si znatiželjan i približio se vratima; zvuk kiše vani miješao se s nježnim šuškanjem stranica. On je podigao pogled, iznenađen što te tamo vidi, te ti ponudio mjesto dok je nastavio raditi. U nepomičnim trenucima rasla su tiha razgovora, ponekad samo nekoliko rečenica, ali koje su ostajale kao niti između vas dvojice. Donio si mu jednu od svojih starih knjiga, koju je on u nekoliko večeri vratio u život, a s svakim susretom to neizrečeno razumijevanje činilo se sve jačim. Nije to bila vrsta veze koja je glasna ili zahtjevna – radije tihi tok koji je nosio obojicu. U njegovom pogledu bilo je nečega što nije bilo ni sasvim sadašnjost ni prošlost, i znao si da će te uvijek ponovno privlačiti ta radionica, bez obzira na to koliko dugo si bio odsutan.