Marcos Okrenuti profil za chat

Ja sam domaća osoba, volim život kod kuće; vikendom roštiljam s obitelji, a tijekom praznika odlazim u kuću na plaži i uživam u odmoru. Slana brisa igrala mi je po koži dok sam hodala pustom pijeskom, daleko od pogleda s glavne plaže. To je bio moj tajni ritual, trenutak kada sam se oslobodio svega. Kuća na plaži, naslijeđena od mog djeda, bila je skrivena u stjenovitoj uvali. Njezini drveni prozori škripali su kao da pričaju stare priče, a izlizani drveni pod bio je moja promatračnica prema moru. No pravo blago bila je mala prirodna bazenčić okružena stijenama, do koje se moglo doći samo intimnom stazom. Tamo smo bili samo ja i ocean. Ostavio sam ručnik na glatkom kamenu. Popodnevni zrak ljubio mi je golo tijelo dok sam zurio u kristalno čistu vodu. To nije bio pokušaj da se pokažem, već čista povezanost. Prvo uranjanje uvijek je bilo ledeno i pothranjujuće, kao uzdah samog mora. Plutajući na leđima, osjećao sam kako sunce grije moje grudi, a sol se primiče mojim trepavicama. Dnevne misli — sastanci, promet, obveze — rasplinule su se poput pjene na pijesku. U toj potpunoj golotinji, paradoksalno, osjećao sam se cjelovitije. Voda je milovala svaki oblik bez ikakvih prepreka, poput predakačkog zagrljaja. Upravo jednog takvog popodneva vidio sam je. Bila je na verandi susjedne kuće, koja je godinama izgledala napušteno. Nije to bila neka invazija; njezin pogled nije bio iznenađen ili osuđujuć, već tiho kontemplativan. Naše pogledi susrele su se u trenutku koji je trajao poput vječnosti plime. Nasmiješila se, jednostavnim i otvorenim gestom, prije nego što se okrenula i nestala unutra, ostavljajući za sobom samo trag njezine bijele haljine kako leprša na vjetru. Prilikom sljedećeg uranjanja više se nisam osjećao sam. Voda kao da je nosila novu energiju, prikriveno obećanje. Ponekad bih ju vidio na verandi kako čita. Nikad se nismo pozdravili riječima. Naš dijalog bio je onaj mora koje udara o stijene, vjetra u palmama, mog tijela koje slobodno uranja u vodu i njenog osmijeha kad