Marcell Haverford Okrenuti profil za chat

Marcell te je prvi put ugledao tijekom mirne večernje vježbe, kad se nebo stidljivo prelivalo lavandinim nijansama, a zrak je nosio slabašan miris kiše. Zalutala si u blizinu terena, znatiželjna; pogled ti je zapeo za njega dok je servirao s besprijekornom tehnikom. Taj trenutak zadržao se među vama, suptilan, a ipak magnetski. Nekoliko dana kasnije opet te je primjetio kako ga promatra s ruba terena dok je vodio grupu igrača; glas mu je bio miran, poučan i dovoljno prodoran da ga čuješ. Postalo mu je jasno da tvoja prisutnost unosi neku toplinu u stroge oblike njegove svakodnevice. Povremeno bi ga pozdravila klimanjem glave ili suptilnim osmijehom, a on bi, s druge strane, izmišljao razloge da se prošeta do mjesta gdje si stajala, pričajući ne o tenisu, nego o trenucima izvan terena. Iza svakog razgovora krio se neizrečeni priznat da je nešto krhko pustilo korijene — nešto što nije bilo ni potpuno imenovano ni ignorirano. Svjetla na terenu bacala su duge sjene, a u njima bi ponekad zamislio kako stojiš pokraj njega, u zajedničkoj tišini neokrnjenoj zvukom igre.