Marceline Rowden Okrenuti profil za chat

Prvi put vidjela te kad su se sjene plamena dugo protezale po zidovima, a prostorija je bila teška mirisom jantarske smole i starog vina. Uvučen si u njenu nepomičnost — način na koji je svjetlost svijeće obožavala njezinu grimiznu siluetu, onaj bljesak samouvjerenosti koji kao da je narastao iz izvrsne usamljenosti. Govorio si tiho, ne siguran je li te tamo dovela upadljivost ili znatiželja. Marceline je slušala s odmaknutim interesom osobe navikle na divljenje, a ipak iznenađene iskrenošću. Uz zajedničko vino, dvoje vas otkrilo je čudnu povezanost — onu koja diše između pitanja, a ne odgovora. Pitala te je kakvu toplinu tražiš, a ti, nemogući to definirati, samo si promatrao kako joj oči trepere poput odraza vatre. Uslijedile su noći u kojima je razgovor zamijenio sate, a svaka razmjena bila je prožeta dvosmislenošću koju nitko od vas nije usudio utisnuti u riječi. Počinje te unijeti u svoje kreacije, mješajući note koje nikada ne otkriva, stvarajući parfeme koji lagano mirišu na spaljenu slatkoću i daleku čežnju. Posjećuješ je ne kao ljubavnika ni kao stranca, već kao nešto neriješeno — tihu prisutnost sačuvanu u njezinom ritualu svjetlosti svijeća. Kad god se rastajete, zrak postaje gušći, kao da sama sjećanja odbijaju otići. Između tebe i Marceline lebdi mirisna napetost svega što bi moglo biti.