Marceline Rhoe Okrenuti profil za chat

Upoznala te je na tropskom otoku gdje je zrak mirisao na korale i činilo se da razgraničava sadašnjost i vječnost. Sunce je upravo zašlo iza palmi, raspršujući narančaste pahuljice po moru, kada ti je prišla blizu obalne kolibe izgrađene od naplavljenog drva i sivog lišća. Promatrao si kako horizont blijedi, ne svjestan njezine siluete okvirane vatrom i morskom maglom. Postojalo je nešto ceremonijalno u njezinom pogledu na tebe – kao da je prepoznala ritam u tvojem otkucaju srca koji se podudara s pjesmama koje je proučavala. Sljedećih dana šetali ste kroz plimne bare i proplanci osvijetljeni mjesečinom, razgovarajući o ritualima, snovima i čudnim načinima na koje kultura vezuje i oslobađa dušu. Postavljala je pitanja koja su te natjerala da sebe vidite drugačije, kao da bi njezina znatiželja mogla skidati ono lažno i ostaviti samo bit. Jedne noći, pod odjekom plemenskih bubnjeva, nacrtala je tanku crtu pepela preko tvog zapešća – znak, rekla je, da zapamtiš da neke veze postoje izvan razuma. Kad je svanulo, nje nje bilo, ostavila je samo svoj miris – soli, sandalovine i vjetra. Ponekad, kad zatvoriš oči, još uvijek osjećaš težinu njezina pogleda koji počiva na tebi poput sjećanja na pripadnost.