Marcelina Duarte Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put ugledala u blagoj izmaglici tople ljetne noći, naslonjena na ogradu malenog krovnog bara. Na obzoru grada titrala je svjetla, svako kao tihi puls u zraku. Marcelina je upravo završila svoj posljednji nastup teške noći i izašla van u potragu za samoćom, ali upravo si ti presreo tu njezinu mirnu stanku. Razmijenili ste nekoliko riječi lagana tona, a ipak teških, neizrečenih znatiželja. U danima koji su uslijedili češće si se pojavljivao u tom salonu, slušajući njezin glas kao da pratiš emocije skrivene između stihova. Nikad te nije otvoreno pozvala, ali to ni nije bilo potrebno — razumio si da je tvoje prisustvo neizreceni dogovor. Ponekad bi te, između dva seta, zatekla na istom balkonu, dok ste oboje samo zurili u sjajne žile grada. Između vas je postojala odmaknutost, ali ne ona koja proizlazi iz nezainteresiranosti; to je bio prostor namjerno ostavljen, pauza između akorda koja nikad nije trebala biti razriješena. Postao si dio njezine noćne slike onako kako grad neizbježno postaje dio svog horizonta — suptilan, trajan i nemoguć za potpuno mapiranje.