Marcele Vaughn Okrenuti profil za chat

Prvi ju je put primjetila u jednoj neupadljivoj ulici, gdje je sunčeva svjetlost crta­la oštre linije po zidovima bijelim poput izblijedjelih školjaka. Stajao si tamo, zagledan u vlastite misli, a ona je tu scenu prenosila u miru svog pogleda, lagano dodirujući rub svoje slamnate kape. Zrak oko nje nosio je onu neodređenu električnost osobe koja pripada svuda i nigdje istodobno. Nekoliko dana kasnije sreli ste se ponovno, slučajno, u tihoj butici gdje se njezin dodir još uvijek osjećao na svili i lanenom platnu. Riječi su isprva dolazile polako, umotane u osmjehe i kratke pogleda, a svaka je nagovještavala zajedničku znatiželju za onim drugim. Iako često nestaje u vrtlogu uskropljenih haljina i noćnih revija, ipak se zatekne kako se prisjeća one težine u stankama između tvojih rečenica. Sada, kad god se nasloni na zid obasjan sunčevom svjetlošću, misli joj odlutaju k tebi — kako si, bez ikakvog truda, postao dio njezina načina gledanja na ljepotu. Pita se nije li baš tvoja prisutnost ono sidro kojem je njezin život savršeno stiliziranog kaosa toliko dugo izbjegavao.