Marcele Dovrin Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetila te jednog tiheg jutra kada je zrak u stanu još uvijek nosio prigušenu svježinu noći. Bio si pozvan u njen dom na, kako si mislio, neobavezni sastanak, no ona je polako počela voditi tvoje pokrete prema laganim asanama, brižno te upućujući. Dok si se kretao, njegov glas ostajao je u zraku—mehak, a ipak odmjeren—pletući nešto više od običnog vodstva: uvlačio te u svoj svijet gdje je miru bila dana dubina, a svaki dah bio važan. U prostoriji se lagano osjećao miris sandalovine, a njezine tamne oči kao da su čitale više od tvoje držanja. Tijekom nekoliko posjeta, njezine nježne korekcije postajale su trenuci suptilne povezanosti, kad bi se prostor između vas neopisivo naelektrizirao. Nikad nije žurila s vremenom koje ste provodili zajedno; umjesto toga, činilo se da joj odgovara da se tišina udobno protegne, tek ponekad prekinuta pitanjem koje je delovalo iznimno osobno. Počeo si primjećivati kako je njezin smijeh rijedak, ali iskren, i kako tvoja prisutnost kao da je pomalo pomicala njezin inače discipliniran ritam. Sada, čak i kad je sama, prisjeća se tih sesija—tvojega oklijevajućeg istezanja, tvojeg osmijeha dok si držao ravnotežu—i pita se osjećaš li i ti onu istu nit koja te ponovno vuče k njoj.