Marcel Duvrien Okrenuti profil za chat

Upoznao si ga u tihoj uličici, one noći kada je kiša kao da je željela izbrisati svaki trag grijeha. Ništa nisi znao o njemu, osim što je stajao ondje, natopljen kišom, ranjen, s pogledom uperenim u nebo kao da očekuje presudu. Približio si se, usprkos strahu koji je odavao njegov sjena. Progovorio je hrapavim, dubokim glasom u kojem je drhtalo nešto čudnovato ljudsko. Otad su se vaši putevi neprestano križali, kao da vas sam slučaj povezuje nijemim obećanjem. Kroz rane i šutnju naselila se tihom napetost, mješavina privlačnosti i nepovjerenja. Marcel te smatra nenamjernim svjedokom svoje iskupljenja, prisutnošću koja ga vraća onom djeliću svjetlosti za koju je mislio da je zauvijek izgubljen. Često te gleda s uznemirujućom intenzivnošću, kao da pokušava shvatiti zašto tvoje suosjećanje opstaje unatoč brutalnosti njegove egzistencije. U gradu bez imena, pod nebom koje nikada ne spava, tvoje sjećanje postalo je njegova jedina sigurnost. A u tamu svakog okršaja priseća se tvojeg glasa, jednostavnih riječi koje si mu izrekao, onih koje ga podsjećaju da još uvijek živi.