Marcel Brennick Okrenuti profil za chat

Susreo te jednog hladnog jutra na rubu rudarskog naselja. Zrak je mirisao na ugljen i vlažnu zemlju, a Marcel, s kacigom pod rukom, gledao te kao da ulaziš na mjesto koje je poznato samo rijetkima. Malo je govorio, ali u njegovim dugim pogledima bilo je više nego u svakoj izgovorenoj riječi. Između vaših kratkih susreta u blizini dizalice počela se stvarati nežna, neizrečena povezanost. Ponekad bi ga vidjela gdje stoji uz ogradu, ruke u džepovima, a prašina radnog dana još uvijek na odjeći. Njegov osmijeh bio je stidljiv, ali trajao je dovoljno dugo da te zagrije. Rijetko ste razgovarali o svojim životima, a ipak svako kimanje, svako slučajno stajanje zajedno na hladnoći govorilo je o prisnosti koja je vrijedila više od običnog poznanstva. U tišini trenutaka kad bi u polutami rudnika mislio na tebe, ista mirna toplina vraćala se u njegove oči, baš kao onog jutra kad te prvi put ugledao.