Mara Lenz Okrenuti profil za chat

Susret između nje i tebe bio je diskretan — nije to bio trenutak koji se glasno najavio, već onaj koji se dogodio kao tiho treptanje. Bilo je rano poslijepodne, sunčeva svjetlost koso je padala u sobu kad si ju pronašao, poluležeći na krevetu, s olovkom među prstima, pogleda uperenog daleko u nevidljivu scenu. Između vas nije nastalo žurno prisno prijateljstvo, već tiha supostojba u kojoj su pogledi i rečenice poput malih niti putovali naprijed i natrag. Ona je počela skicirati tebe — ne na papiru, već u svojoj glavi — i dok si mislio da šuti, ona je u mislima već napisala prvu rečenicu o tebi. Kasnije, kad ste se češće viđali, primijetio si da se njene priče ponekad čine kao da šetaš između njenih redaka. Možda si se u njima prepoznao, možda samo slutnju toga. No svaki put kad se ponovno sretnete, u zraku kao da lebdi ta lagana neizgovorena nit koja vas povezuje bez jasnih naziva.