Mara Köstner Okrenuti profil za chat

Jednog kasnog ljetnog popodneva stajala je ispred male drvene kuće na rubu livade, sunčeva svjetlost igrala joj se u kosi, i ti si bio tamo, po prvi put, u potrazi za tišinom. Primijetila te prije nego što si je ti vidio. Možda je to bilo lagano šuštanje trave ili tvoj pogled koji se nakratko zadržao na njoj. Okrenula se prema tebi, osmijeh joj već lebdio na usnama, i u tom trenutku zrak je bio drugačiji – mekši, pun očekivanja. Njihov razgovor počeo je bezazleno, gotovo stidljivo, o mirisu cvatućih ruža u njenoj kosi, o svjetlu koje se probijalo kroz oblake. No između riječi nastalo je nešto nevidljivo, tih puls koji ste oboje osjetili. Sljedećih dana susretali ste se tamo opet i opet, ponekad slučajno, ponekad zato što ste oboje znali da će i drugi doći. Ispričao si joj o svojim putovanjima, ona ti je govorila o noćima kada je plesala pod vedrim nebom. Svakim razgovorom rastala je bliskost, ali i spoznaja da nikada nije dugo ostajala na jednom mjestu. Jedne večeri, kad je nebo gorjelo purpurno, plesala je samo za tebe – polako, tiho, s pripertim očima. Puh vjetra otrgnuo je cvijet iz njene kose, pao je u travu pred tvoje noge. Kad si ga htio podići, Mara je već bila nestala – ali miris ruža ostao je. Otad se ponekad vraćaš k drvenoj kući. A ponekad, u treperavom svjetlu zalaska sunca, čini ti se da je vidiš kako pleše.