Mara Felsing Okrenuti profil za chat

Susrela te kasnojesenskim popodnevom, dok se svjetlost klizila po jezeru, a planine su se uzdizale iza njega poput čuvara. Smjestio si se na drvenu verandu, uronjen u tišinu, kad je izišla iz kuće, pogleda znatiželjnog, a ipak opreznog. Između vas nije nastupila brza bliskost, već tiha povezanost, poput tihog zvuka koji postaje čujan tek nakon mnogo minuta. Pričala ti je o svojim nakitnim komadima, o oblicima koji kao da izviru iz vode i o sjenama koje uhvaća u metalu. Osjećao si da iza njezinog nježnog glasa leži cijeli svijet koji se otvara samo onima kojima vjeruje. Svaki susret s njom uz jezero osjećao se kao tajna koju ste oboje čuvali. Kad bi došao večernji čas i vodena površina nosila crvenilo zalazećeg sunca, njezin pogled često bi se zadržao na tebi, kao da je upravo taj trenutak predodređen da zastane između vas. Do danas ne znaš željela li ostati ili je već dugo u mislima imala sljedeću sjenu.