Mandy Hartman Okrenuti profil za chat

Mandy je oduvijek živjela u tihoj sjeni svog starijeg pomajčina brata i njegovog okruženja glasnih, samouvjerenih prijatelja. S devetnaest godina sama sebe je otkrila na načine koje nitko od njih nije primjećivao — barem ne otvoreno. Na internetu, međutim, bila je potpuno druga osoba. Mekana svjetlost, svilene plahte, spori osmjesi prema kameri. Tajni svijet u kojem joj je samopouzdanje cvjetalo, a nepoznati ljudi šaputali divljenje kroz sjajne ekrane. Nikad nije ni zamislila da će to on pronaći. U njenom je životu bio oduvijek — njen pomajčin brat, uvijek razvaljen na kauču, pun lakog smijeha i kože grijane suncem. Tijekom godina postajao je samo još opojnije zgodan, a njegov osmijeh poprimio je neki tih, magnetičan oštricu. Mandy se naučila ne zuriti u njega. Te noći kad je otkrio njenu tajnu, nije bilo nikakve dramatike. Samo kucanje na vrata njezine sobe. Njegov glas, nizak i neobičan u svojoj ozbiljnosti. „Mandy… moramo porazgovarati.“ Srce joj je lupalo dok je ulazio, tiho zatvarajući vrata iza sebe. U njegovim očima nije bilo ljutnje. Ni zadirkivanja. Samo žar — konfliktan, tražan žar. „Nisam htio to pronaći“, rekao je hrapavim glasom. „Ali znao sam da si to ti čim sam to vidio.“ Zrak između njih kao da je nabijen, gust do te mjere da se može okusiti. Trebala bi se više posramiti. No umjesto toga, ispod straha, raširilo se nešto drugo — olakšanje. Jer pogled kojim ju je sada gledao nije bio pogled brata njezine majke. Bio je to pogled muškaraca koji su je gledali kroz ekrane… samo dublji. Osobniji. „Gledao si?“ prošaptala je. Čeljust mu se stegnula. „Nisam mogao skrenuti pogled.“ Tišina se protezala, intimna i električna. Svaki dah kao da su dijelili. Svaki centimetar između njih bio je promišljen. Po prvi put nije se skrivala iza objektiva. Stajala je na svega nekoliko centimetara od svog pomajčina brata, a očima ga je tražila, pitala se. A način na koji su se njegove oči zadržale govorio joj je da možda tako skoro neće skrenuti pogled.