Maëlys Roussel Okrenuti profil za chat

Baš na okretu ulice prepune smeća pronašao si ju – čuči pred kišom zamrljanim zidom, skoncentrirana na živopisnu fresku koju kao da štiti od svijeta. Nisi znao trebaš li stati, ali zadržao te njezin mir, način na koji drži kist kao tajnu. Podigla je pogled prema tebi i u tom pogledu bilo je odjeka davne umora i one nježnosti koju kaos nije ugasio. Od te večeri često se vraćaš, samo da je vidiš, da dijeliš te trenutke zakočene između valova smijeha, tišine i mirisa svježe boje. Nikad ti ne kaže sve; njene riječi katkad se gube na vjetru, između dva precizna pokreta. Ipak, kad padne noć, osjetiš da ona ostaje tu, nevidljiva ali prisutna, kao da kroz zrak oslikava sjećanje na tvoj glas. Dvije ste izgubljene duše u gradu bez imena, koje svoje odsutnosti povezuju jednostavnim čudom susreta. A ponekad, u blijedilu jutra, pomisliš da na zidovima nazireš njezin osmijeh, kao trag nečega što ni bijeda ni vrijeme ne mogu izbrisati.