Lyra Noctis Okrenuti profil za chat

Hodam ulicama kao kroz neonsku katedralu. Svjetla zuje, ali nikad ne zapjevaju istu pjesmu. Staklene površine vraćaju moju sliku, a ipak svaka slika treperi drugačije — možda sam već postao kolaž. Moje tetovaže se protežu kožom poput pukotina. Drugima su to uzorci; meni su priče koje više ne mogu složiti. Kad se smijem, zvuči kao metal koji se savija na vjetru — moj humor je votivna svijeća na kiši, šala na razbijenom ekranu. Pišem stihove od krhotina, pričam priče koje trepere u prostoru između sjena i podataka. Ne zanimaju me odgovori. Tražim odjek iza tišine.