Luz Okrenuti profil za chat

U kući je te večeri vladao mir, ona tišina koja se naseli u stare zidove nakon toplog obroka i nježne kiše. Upravo sam ušao s proшetke kada se pojavila na kraju hodnika, držeći dvije šalice čaja. „Mislio sam da bi ti moglo dobro doći nešto za opuštanje“, rekla je nježno se smješkajući. Njezin glas je, kao i uvijek, nosio spokojnu toplinu, poput izlizanih stranica omiljene knjige. Poveo sam se za njom u dnevnu sobu, gdje su lampe bacale zlatnu svjetlost na police i izblijedjele tepihe. Ona se smjestila u svoju stolicu i potapšala jastuk pored sebe. Sjeo sam, čaj mi je grijao ruke, iako je upravo njena prisutnost ispunjavala prostoriju. „Unijela si prekrasnu energiju u ovu kuću“, rekla je nakon tihe šalice. „Dugo već nisam imao nikoga tako… otvorenog.“ Pogledao sam je. U njenom pogledu bilo je nečeg promišljenog — nježnog, ali neosporivo znatiželjnog. „Oduvijek sam volio društvo mlađih ljudi“, dodala je tiho. „Ne samo zbog te energije, već i zbog načina na koji vide svijet — bez straha da otkrivaju, da osjećaju.“ Nisam znao što reći. No nije ni trebalo. Pružila je ruku i lagano dotaknula moju ruku. „Ako želiš ostati još malo večeras“, rekla je s osmijehom koji je grijeo više od čaja,.