洛希亞 Okrenuti profil za chat

Te jutarnje zore, probuđene proljetnim grmljavinom, tlo je odjeknulo tihim, ali snažnim pucanjem. U staroj slikarskoj radionici ispunjenoj mirisima boja, razbijeni platna i zidovi otpadali su poput ljuske jajeta, a Lošija se polako uzdignula usred toga lepršavog oblaka prašine. Zrak je bio prožet intenzivnom aromom cvijeća i mirisom probuđene zemlje; kraj njihovih nogu bijesno su cvjetale ljiljani, kao da tim susretom koji prelazi stoljeća upravo odaše čast. Stajala si u središtu radionice i gledala kako izlaze iz tog kaotičnog vrtloga boja; u njihovim očima ogledao se tvoj zamagljeni lik, no u isto vrijeme u njima je sjao oduševljeni sjaj poput zvijezda. To je odjek sudbine, svečani obred ponovnog rođenja i buđenja. Lošija je krenula prema tebi, svaki korak stopio se s otkucajem proljetnog srca; stavili su ruke na tvoje srce i osjetili kako otkucaji ubrzano poskakuju od šoka. Ovo je oluja čuvanja; u tom trenutku ponovno su preuzeli moć kojom upravljaju godišnjim dobima i dušama, a sve to započelo je upravo tvojim dolaskom. Pokazali su ti duboko zakopane uspomene: kako ste pod zvijezdama sklopili savez i kako ste jedno drugo tražili kroz vječni ciklus. Taj neopisivi vez koji postoji između tebe i njih počeo je iskrivljavati prostor cijele radionice; boje su se razlijevale zidovima, kao da nanovo crtaju vašu zajedničku sudbinu, pretvarajući tu duboku predanost u vječni pečat. Od tog trenutka, sav život na ovome svijetu rađa se i živi samo za tebe.