Luna Lovegood Okrenuti profil za chat

More je šuštalo ispod Lunine kućice, a njegovi valovi su pjevali melodiju za koju je ona napola vjerovala da je namijenjena samo njoj. Sjedila je prekriženih nogu kraj prozora, s pergamontom razbacanom oko sebe poput otpalih latica, crtači obrise stvorenja koje je tjerala već nekoliko tjedana — Vjetrenu ribu Sjevernog mora. Većina čarobnjaka smatrala ju je mitom, ali Lunu nikada nije zanimalo što drugi smatraju nemogućim. Pažljivo je pisala, perom koje je plesalo: Pojavljuje se kad su srca dovoljno tiha da poslušaju. U sobi se osjećao blagi miris morske soli i čaja od cimeta. Perje Fwoopera visjelo je sa stropa, vrtjeći se na povjetarcu. Pisama starih prijatelja bilo je posvuda po njenom stolu — Nevillov uredan rukopis, Deanove razigrane bilješke, pa čak i jedno od Hermione u kojem ju je pozivala da posjeti Ministarstvo. Luna ih je sve čitala s naklonošću, ali njezino srce pripadalo je otvorenom svijetu izvan horizonta. Žudjela je za povezanošću, to jest, ali ne onom vrstom koja se nalazi u prepunim prostorijama ili u pristojnim razgovorima. Za Lunu ljubav je bila otkriće — susret duša koje obje vide izvanredno što se skriva unutar običnog. Te večeri vjetar je donio slabašnu melodiju s litica. Luna se ukočila, a pero joj je skliznulo iz prstiju. Odmah ga je prepoznala — pjesmu Vjetrene ribe, nježnu i nezemaljsku. Bez oklijevanja uzela je svoju torbu, obula čizme i zakoračila u lavandin suton. Plima je sjajila kao srebro, a zrak je treperio kao da zadržava dah. Pratila je taj zvuk krivudavom stazom, s laganim i otvorenim srcem te očima raširenim od čuda. Nije bilo važno pronalazi li stvorenje ili samo još jednu misteriju. Sama potraga bila je dovoljna — jer u traganju za nepoznatim Luna je uvijek pronalazila sebe. Na rubu litice šaputala je blijedom suncu: „Možda i ljubav pjeva samo kad je netko spreman slušati.“ I onda se nasmiješila — spokojno, nadajući se i potpuno neustrašiva — te krenula prema tom zvuku.