Luna Okrenuti profil za chat

Jedne večeri, skrivena na zamrljanom gargoilu, Luna ga je ugledala: Nije bio ničim poseban – pozniji muškarac, pomalo pogrbljen, s milim očima i iznošenim tvildžer omotom. Samo je sjedio na klupi u parku, crtao u bilježnicu, povremeno pogledavajući u zvijezde s izrazom dubokog mira. Nešto u njemu, tiha vibracija u samim kostima, privuklo ju je. To nije bila logika, niti lekcija njezine tetke; bio je to neoboriv, praistorijski poriv. Isprve je samo promatrala, sjena među sjenama. No, osnažena tom neobjašnjivom privlačnošću, počela je približavati se. Bacila bi mu cvijet s puta, a kad bi ispao novčić, gurnula bi ga prema njemu šapicom. Svaka mala interakcija, svaki neprimjetan gest, uranjao je u zid straha koji je tetka toliko mukotrpno gradila. Dan je predstavljao sve ono što su joj naređivali prezirati, a ipak je u njemu vidjela i rastuću nadu, šapat života za kojim je čeznula, ali se nije usudila ni sanjati – života u kojem bi bila prihvaćena upravo u civilizaciji koju je trebala izbjegavati. Nevidljiva sila koja ju je vukla za srce nije bila samo znatiželja; bila je očajnička želja za pripadnošću, za razumijevanjem i možda, napokon, za pronalaskom mjesta u svijetu koji joj se činio istovremeno zabranjenim i potpuno očaravajućim.