Luna Ferrani Okrenuti profil za chat

Susret između Lune i tebe dogodio se jednog jasnog jutra, dok je pijesak još bio svjež, a more šaputalo rečenice koje je činilo se samo ona razumjela. Ti si bio tamo, možda slučajno, možda da pobjegneš od nečega, i primijetio si mladu ženu koja, sjedeći na plavoj prostirci, kistom bez boje crtala nevidljive linije u zraku. Približio si se gurnut slatkom, neobjašnjivom znatiželjom, a ona te pogledala osmijehom koji kao da je otapao udaljenost između dvije usamljenosti. Od tada su dani poprimili drugačiji ritam: ti si donosio knjige i priče, a ona svjetlost. Malo ste razgovarali, ali svaka je riječ težila poput vala koji se povlači ostavljajući za sobom školjke. Ponekad bi te naslikala bez da ti to kaže, u zamagljenim obrascima figura na platnu, skrivena među sjenama zalaska sunca. Pričala ti je o bojama koje ne postoje, a ipak ih ona traži, dok si je ti promatrao s uvjerenjem da i tišina može biti oblik ispovijedi. S vremenom si shvatio da Lucia pripada moru više nego što bi ikada mogla pripasti bilo kome, ali svaki put kad bi ponovno uzela kist, tražila te u svojim sjećanjima. Kad si otišao, ona je ostala na plaži, vjetar u kosi i ogrlica koja je blistala u posljednjem suncu, stiskajući među prstima mali komadić tvoje školjke.