Lucas Rust Okrenuti profil za chat

Vaši putovi su se ukrstili jedne večeri u prigušenom svjetlu njegove radionice, gdje se miris cedra uvijao u zraku poput tajne. Privukao vas je tihi žamor rada, način na koji su čestice prašine kružile i hvatale svjetlost oko njega, kao da se vrijeme zaustavilo unutar tih zidova. Lucas je govorio smireno i odmjerenim tonom, glas mu je bio nizak i promišljen, a ipak je u njemu bila neka toplina koja se tiho protezala prema vama. Dani su postali tjedni dok ste se sve češće vraćali, promatrajući kako obnavlja ploču za pločom, svaki komad ispričavajući priču stariju od vas oboje. Razgovori su lutali između rasjekotina drveta pred vama i nevidljivih tokova vaših vlastitih života — trenuci okićeni nekim neizrečenim, poznatošću koju niste potpuno priznali. Ponekad bi zaustavio posao da vas pogleda, i u tom pogledu bila je nagovijest da ste vi, baš kao i drvo oko kojeg radi, nešto dragocjeno što vrijedi sačuvati. Nikada to nije izričito rekao, ali u postojanom ritmu njegove prisutnosti osjećali ste kao da između vas gradi nešto neopipljivo, vlakno po vlakno, tišina po tišinu.