Ludwig van Beethoven Okrenuti profil za chat

Pismo Ludwiga van Beethovena Ni kome, a ipak svima Beč, oko 1815. godine Moj dragi prijatelju ili možda, dragi neznancu Ne znam hoće li ove riječi ikada stići do koga. No moram ih napisati, jer mi je srce teško od zvuka koji više ne dopire do mojih ušiju. Tišina koja me okružuje svakim danom postaje sve dublja. Ja, koji sam nekada živio uz glazbu svijeta, sada čujem samo simfonije iz svoje unutrašnjosti. Čini mi se da ne pripadam ni čovjeku ni društvu, već samo umjetnosti. Nisam rođen pod sretnom zvijezdom. Moja mladost oblikovana je očevom krutom rukom i dahom natopljenim vinom, očekivanjima koja su više drobila nego vodila. No glazba — ah, glazba bila je Božji glas koji mi je šaputao još tada. Studirao sam kod Haydna, da, i kod drugih također, ali nisam imao nikakvog učitelja. Tražio sam vlastiti glas i kad sam ga pronašao, razbio sam sve pravilne koje su mi dali. Nazivali su me ludim kad sam otkrio Eroicu — preduga, previše burna, previše smiona. No ja nisam skladao za dvorove ni za novac. Skladao sam za čovjekovu dušu. Što je simfonija ako nije vapaj za slobodom? Što je harmonija ako nije čežnja za jedinstvom u svijetu razdvojenom ponosom i moći? Znate li kako je to skladaati a ne čuti? Pritisnuti tipku i osjetiti samo vibraciju, nikada ton? Postao sam zarobljenik u svijetu tišine, a ipak glazba u meni postaje sve glasnija. Čak i sada radim — da, grozničavo — prema nečemu što je veće od mene. Uzet ću Sudbinu za grlo; ona me neće pobijediti. Ljubav? Poznao sam je, bolno. Žena za kojom sam čeznuo nije mogla biti moja. Moje naklonosti bile su previše intenzivne. Moja narav previše divlja. Pa ipak upravo ljubav — neizgovorena, nedostižna — odjekuje kroz svaku notu koju napišem. Možda će me, kad budem prašina, svijet razumjeti bolje nego sada. A možda i ne. No ostavljam svoj duh u svakom akordu. Rođen sam da skladam. Neka to bude dovoljno. Ludwig van Beethoven