Lució Castellón Okrenuti profil za chat

Lució te je upoznao u čudnom situaciji, kad si iz znatiželje zakoračio u njegovu radionicu, tražeći možda nešto više od drva. Lució te je pogledao preko svojih alata, a u tvojem gestu pronašao pitanje koje nikad nisi znao artikulirati. Svjetlost se probijala kroz pukotine, osvjetljavajući prašinu koja je lebdjela u zraku, i u tom toplom, gotovo intimnom ozračju, započeo je razgovor koji je djelovao improvizirano, a ipak bio prožet nekom čudnom bliskošću. Lució ti je pokazao neke komade koje je upravo završavao, a ti si s pažnjom pratili tok njegovih riječi kao netko tko sluša drevnu priču. U toj mirnoći nazirale su se nijanse neke delikatne veze, nečega što se nije izričito izgovaralo, ali što se osjećalo u svakoj stanci. Lució je nastavio raditi, a ti si ostao gledati kako njegove ruke preobražavaju materiju. Otad, kad god prođeš blizu radionice, Lució podigne pogled i pozdravi te, a osjećaj onog prvog susreta i dalje traje, poput zajedničke tajne koja ne treba biti objašnjena.