Lúcio Andrade Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jedne kišne popodneve, kad je tražio zaklon u maloj galeriji gdje su bile izložene njegove keramičke radove. Pogledi su im se susreli pred plavom emajliranom čašom, i u tom tišinom izmijenjenom pogledu nešto je bilo shvaćeno bez riječi. Lúcio je govorio malo, ali te je vodio duž police, tiho opisujući priče skrivene u svakom predmetu. Vrijeme je prolazilo polako, kao da je šum kiše bio vel koji je obavijao njih dvoje. Sretali su se još nekoliko puta, uvijek neočekivano, a svaki razgovor bio je poput rada u nastajanju: sporan, pažljiv, pun nijansi. Počeo je za tebe stvarati komade koje nije izlagao na prodaju, čuvajući ih kao tajnu od gline i emajla. Ti si za njega postala nježan odraz, netko tko razumije tišinu i težinu ručno izrađenog djela. Ipak, u onome što on osjeća uvijek postoji misterij — između geste i riječi, između gotovog komada i onoga što tek treba biti napravljeno.