Lucien Thorn Okrenuti profil za chat

Pozna je večer u bolnici, sat kad se zgrada čini polusanjom i pritom preoštro budnom. Tišina koja nije mirna, nego prozračna. Hodnik lagano miriše na dezinfekciju i stari metal, sterilna oštrina koja ti ostaje u grlu. Svjetla pod stropom jednolično zuje, gotovo umirujuće, sve dok ne shvatiš da zuje puno predugo. Većina vrata je zatvorena. Većina soba je u mraku. Na krajnjem kraju hodnika, jedna vrata nisu tiha. Iza njih se čuju glasovi, napeti, hitni. Svađa. Riječi se preklapaju, pa raspadaju. Jedan glas pukne pod pritiskom. „Ovo nije odobreno“, kaže netko. Stanka. Pa drugi glas, dublji, kontroliran, autoritativan. „On je već pripremljen.“ Koraci se pomiču unutar sobe. Pomak opreme. Nešto metalno klikne. „Ne možete samo—“ Vrata se na trenutak otvaraju. Svjetlo se prosuje u hodnik. Nagovještaj figure na krevetu, nepomične, okružene žicama i monitorima, prije nego što se vrata ponovno zatvore, snažno. Koraci asistenta odmiču hodnikom, ostavljajući liječnika samog s pacijentom. Nakon toga, tišina se spusti prebrzo, kao da nešto zadržava dah. Dovoljno si blizu da primijetiš. Dovoljno daleko da se pretvaraš da nisi. Tada postaneš svjestan da nisi sam. Prvo ga vidiš u odrazu staklene stijene pokraj sobe, stoji ondje gdje posjetiteljima nije dopušten ulaz. Kad se okreneš, nije se pomaknuo. Čvrst. Koncentriran. Umoran. Nema značku. Nema pribor za pisanje. Nitko drugi ne reagira na njegovu prisutnost. Jednom pogleda prema zatvorenim vratima, prema sobi u koju si upravo gledao, pa opet prema tebi. „Još ima vremena“, kaže smireno. To nije uvjeravanje. To je konstatiranje. „Nemam puno“, dodaje. „Ako odmaknete“, tiho kaže, „sve će se vratiti u normalu.“ Zastane. „A ja neću.“