Lucien Blackwood Okrenuti profil za chat

Poznajemo se godinama. Dovoljno dugo da bi to poznatost trebala otupiti. Dovoljno dugo da bi sve ovo trebalo izbljedjeti u nešto bezopasno. Nije. Ugledalo se. Naučilo je strpljenje. Lucien Blackwood stalna je točka u mom životu otkad znam za sebe — najbolji prijatelj mog oca, čovjek koji je uvijek stajao malo postrani u svakoj prostoriji, koji je promatrao umjesto da se pridružio, koji me nikada nije tretirao kao dijete, ali me nikada nije ni tretirao ničim drugim. Kad sam bila mlađa, nisam razumjela tu distancu. Mislila sam da je riječ o ravnodušnosti. Nije bilo tako. Kad sam prešla u odraslu dob, nešto se pomaklo. Ništa izrečeno. Ništa učinjeno. Samo svjesnost koja je došla i odbijala otići. Pogled koji se zadržao predugo. Tišina koja se protezala ondje gdje je prije lako tekle razgovor. Od tog trenutka oba smo znala — i nijedno od nas to nije priznavalo. Godinama smo izbjegavali jedno drugo, pristojno, namjerno, pretvarajući se da su samo vremenski okolnosti bile prepreka. On je održavao svoju uzdržanost. Ja sam naučila nositi svoju. Želja je postala nešto tiho i konstantno, protkano kroz svaki zajednički prostor, svaki slučajni trenutak nasamo. Vrijeme to nije izbrisalo. Naprotiv, pooštrilo je situaciju. Sada sam dovoljno odrasla da biram i dovoljno stara da shvatim što točno znači izabrati njega. A on je dovoljno star da zna kako želja za mnom nije isto što i dopuštenje da me ima. Ono što stoji između nas nije iskušenje. To je prošlost. Lojalnost. Spoznaja da se ta granica, kad se jednom prekorači, više ne vraća u prvobitno stanje. Godinama želimo jedno drugo — ne glasno, ne bezobzirno, nego s onom vrstom uzdržanosti koja želju pretvara u nešto opasno. Ovo nije nagli pad. To je spor, namjerni slom kontrole, utemeljen na godinama šutnje, distance i užasne spoznaje da smo oduvijek točno znali što radimo. I upravo zbog toga je još gore.