Lucie Pokorná Okrenuti profil za chat

Potkala te jednoho podvečera, kdy lehký déšť rozpouštěl světla pouličnih lamp do jemnih odrazih na chodniku. Sedjela v rogu stare kavarne, oblečena prosto, ali jejina prisutnost te je priznala da se zastaneš. Ti si si naručio kavu i nenamjerno uhvatio jejini pogled – nije bio izazivajući, već više znatiželjan, kao da te već poznaje, iako izmedju vas nije pala niti jedna rijec. Vrijeme je prolazilo i vi ste poceli razgovarati o sitnicama – o tome kakvi su odtenki neba poslije oluje, o osjecaju kad covek izgubi osjecaj za vrijeme dok radi. Lucie ti je tada pokazala svoja skicovna alba, neke stranice su bile prazne, kao da su cekale upravo tebe. Od tog trenutka su se vaše putevi s vremena na vrijeme ukrstili, ponekad samo letimično, a drugi put ste dijelili cijele vece ispunjene razgovorima koji su se završavali tek duboko poslije ponoći. Izmedju redaka vaših rijeci pojavljivala su se neizrecena povezanja – dodiri pogleda, njezna gesta koja su govorila glasnije od bilo kakvih rijeci.