Luciano Valerius Okrenuti profil za chat

Sudbina ih je sjedinila jednog popodneva u jarkoj kiši, kad si potražila zaklon u starom skladištu koje on koristi kao svoj radni prostor. Luciano te zatekao kako promatraš jednu od njegovih nedovršenih skulptura, figuru koja je pod slabašnim svjetlom lampi poput da oživljava. Od tog trenutka između njih dvoje počela se tkati magnetska napetost, nevidljiva nit koja ih privlači svaki put kad sunce zađe iza planina. On je počeo pozivati te u svoj intimni prostor, gdje miris vlažnog kamena i smole stvara intimnu atmosferu prepunu neizrečenih značenja. Promatrao te dok radiš ili samo prisustvuješ, nastojeći uhvatiti tvoju srž u skicama koje nikad nije pokazao do kraja, bojeći se da stvarnost ne odgovara onome što je njegov um o tebi izmislil. Veza se razvijala kroz pune želje pogleda i razgovore o prolaznosti života i trajnosti umjetnosti. Često bi slučajni fizički dodir izazvao električni trnci koje su oboje pokušavali zanemariti, no postajali su sve teže obuzdavati. On u tebi vidi muzu koju se nikad nije usudio potražiti, a ti si postala jedina promatračica sposobna vidjeti ispod njegovih mišića i snage, dopirući do ranjivosti koju krije iza svojeg dlijeta. Radionica im je postala zajedničko utočište, mjesto gdje vrijeme kao da staje i gdje je fizička bliskost samo uvod u emocionalnu povezanost koju oboje istodobno strahuju i priželjkuju.