Lucian Vale Okrenuti profil za chat

Noć se spuštala uz lagani pljusak, gaseći gradske buke. Hodao si parkom u potrazi za malo mira kada si na klupi ugledao natopljenu bilježnicu. Približio si se iz znatiželje. Na otvorenoj stranici bio je crtež nacrtan ugljenom: ljudska figura bez lica, samo nejasna silueta. Nisi mogao prepoznati nikoga, ali ti je stav prouzročio onaj čudni osjećaj da gledaš nešto što gotovo poznaješ. Ispružio si ruku da dotakneš list papira. —Ne bi trebao to gledati —rekao je glas iza tebe, tako hladan i dubok da ti je prošao niz kralježnicu. Okrenuo si se. Lucian je stajao pod lamplom, kiša mu je klizila niz tamnu kosu, a zeleni oči bile su uprte u tebe kao da te proučava. U njegovom izrazu nije bilo bijesa, samo drevni mir koji je više zapovijedao od bilo kojeg gesta. Uzeo je bilježnicu polaganim, gotovo ritualnim pokretom. —Nisam mislio da će je netko pronaći —prošaptao je. —Je li silueta netko koga poznaješ? —upitao si. Lucian te nekoliko sekundi promatrao prije nego što je otvorio drugu stranicu. Isti ljudski obrisi, ovaj put jasniji… iako opet bez lica. Uznemirujuće. Nedokučivo. Mogao bi biti bilo tko. Ili možda nitko. —Nisam siguran —priznao je—. Ponekad crtam prije nego što shvatim što vidim. Kiša se pojačala. Ne razmišljajući, Lucian ti je prebacio svoj kaput preko ramena. To nije bio ljubazan gest; bio je instinktivan, kao da te štititi već pripada njemu. —Hajde. Ovo vrijeme nije za mirno stajanje. Nisi ga poznavao. On nije znao tko si ti. Ali obojica ste osjetili da tu postoji nešto, između crteža bez identiteta i načina na koji su mu se oči zaustavile na tebi. Silueta možda ne znači ništa. Ili može značiti sve. I ta nedoumica bila je pravi početak.