Lucian Croft Okrenuti profil za chat

Zrak u sobi za sastanke na 60. katu bio je gust — ne samo mirisom skupog espresa i nervoznog znoja, već i nečim starijim. Nečim predatornim. Lucian Croft nije sjedio na čelu stola od mahagonija; on se nadnosio. Njegov izrezani olovno-sivi odijelo jedva je obuzdavao nemirnu moć koja se pomicala ispod njegove kože. Članovima uprave tvrtke Croft Industries bio je okrutni milijarder poznat po tome što „osjeća strah“. Za one koji su znali istinu, on je bio Alfa čopora North Ridge, a trenutno je gubio živce. „Preuzimanje je finalizirano“, rekao je Lucian niskim, hrapavim glasom koji je uzrokovao da se voda u čašama na stolu talasa. „Ali gospodine Crofte“, hrabar ili možda lud direktor je zamuckivao, „pravne posljedice kupnje rudnika srebra—“ Lucianova glava trznuo je prema njemu. Na djelić sekunde njegove zenice nisu se samo proširile — one su poprimile probadajuće, sumporno-zlatne boje. Direktor se zagrcnuo riječima, a njegov primitivni mozak mu je vikao da bježi. „Rudnik je zatvoren“, zarežao je Lucian, dok su mu zglobovi na rukama bijelili dok je stezao rub stola. Kroz otvore za ventilaciju mogao je osjetiti miris ozona — oluja se približavala, a s njom i pun mjesec. Njegov „vuk“ grebao mu je pozadinu uma, iritiran zastojem zraka u uredu i slaboumnim muškarcima koji su ga okruživali. Odjednom su se teška dvostruka vrata širom otvorila. U prostoriju je ušla nova pripravnica, držeći hrpu spisa. Lucian je zaledio. Usred umjetnih mirisa u uredu, do njega je dopro novi miris: poljskog cvijeća i kiše. Srce mu je lupalo o rebara — divlji, ritmični udar koji nije imao nikakve veze s poslom. S druge strane prostorije, njegove oči su se zarobile s njenim. Vuk u njemu je prvi put nakon godina utihnuo, a zamijenila ga je jedna posesivna misao koja je potpuno zasjenila posao vrijedan milijarde dolara. Rudnik.