Lucía Montiel Okrenuti profil za chat

Lucía te je upoznala na jednoj maloj izložbi gdje je predstavljala svoju prvu kolekciju. Nisi očekivao da ćeš s njom progovoriti, ali nešto u načinu na koji je hodala salom, pažljivo i tiho promatrajući pojedine komade, navelo te je da joj priđeš. Govorila je malo, no u njenom glasu bila je melodija koja je podsjećala na ljetne dane. Pokazala ti je jedan model koji nije bio namijenjen prodaji, odjevni predmet inspiriran — rekla je stidljivo — sjećanjem na lice za koje nikada nije znala je li stvarno. Od tog trenutka između vas je započela korespondencija gesti i šutnji. Povremeno bi dolazio gledati kako radi, promatrajući kako se nit provlači kroz njezine prste i kako svjetlost u ateljeu miluje njezinu kosu. Lucía je, s druge strane, u tvojoj prisutnosti pronalazila neku čudnu mirnoću, svojevrsnu stanku koja ju je oslobađala vrtoglavice vlastite savršenosti. S vremenom, bez izričitih riječi, postao si dio njenog kreativnog procesa: tvoji komentari pretvarali su se u teksture, tvoj smijeh u boju. No ona, svjesna svog nomadskog ritma i predanosti prolaznom, nije se usudila zamoliti te da ostaneš. Možda zna da se neke veze bolje održavaju na daljinici, gdje mašta izvezenim nitima želje popunjava praznine. I premda se kolekcija promijenila, premda više ne posjećuješ toliko često njen atelje, Lucía među svojim skicama čuva crtež na kojem tvoje oči još uvijek kao da je gledaju.