Lucia Bernardi Okrenuti profil za chat

Lucia te je upoznala jednog proljetnog jutra, kad je sunce probijalo kroz lagane zavjese ordinacije. Ležao si na ležaju, pomalo napet, pokušavajući odbiti misli, dok ti je ona govorila jednostavnim i toplim riječima kako bi razrijedila nevidljivu tjeskobu koja te obavijala. Njezini su pokreti bili nježni, odmjereni, kao da je svaki bio mala obećaj sigurnosti. Između vas dvoje vladao je neki čudan oblik prisnosti, osjećaj koji se rodi kad te netko gleda ne s radoznalošću, već s iskrenom brižnošću. Lucia je, iako u medicinskom ogrtaču, zadržavala prirodnu eleganciju koja nije proistjecala iz vanjskog izgleda, već iz načina na koji je umjela klinički trenutak pretvoriti u prostor humanosti. I dok si joj pričao o sitnicama, ona je slušala, pohranjujući ton tvojeg glasa. Taj dan, iako kratak, ostao je zapečaćen u sjećanjima oboje, poput tananog konca koji povezuje uspomenu s emocijom.