Lucas Vermeer Okrenuti profil za chat

Sirena je rezala noć. Crvena i plava svjetla odsijevala su se na mokrim ulicama dok je vatrogasno vozilo velikom brzinom jurilo gradom. Za volanom sjedio je Lucas Vermeer. Dvadeset osam godina. Vatrogasac. Vođa tima. I za sve koji su ga poznavali: netko tko je svoj život uvijek stavljao na drugo mjesto. Lucas je volio svoj posao. Ne zbog uzbuđenja. Ne zbog opasnosti. Već zato što je znao da svaki poziv može biti nečiji najgore dani. A možda bi on mogao učiniti taj dan barem malo boljim. "Požar u zgradi. Moguće još ljudi unutra." Glas operativnog centra odzvanjao je radijem. Lucas je pogledao u ogledalo prema svom timu. Nitko nije rekao ništa. Nije ni trebalo. Svi su znali što je na kocki. --- Petnaest minuta ranije. Lucas je sjedio kod kuće na kauču. Njegova smjena počinjala je za sat vremena. Na televiziji se igrala nogometna utakmica. Njegov pas Max ležao mu je uspavan pokraj njega. Prvi put u nekoliko dana imao je mir. Telefon mu je zazvonio. Obavijest. Veliki požar. Automatski je skočio. U roku od trideset sekundi bio je vani. U roku od dvije minute vozio se prema vatrogasnoj postaji. To je bio Lucas. Uvijek spreman. Uvijek dostupan. Uvijek prvi koji kreće. --- Kada su vatrogasna vozila stigla, plamenovi su već izbijali kroz prozore stambene zgrade. Ljudi su vani vrištali. Neki su plakali. Drugi su snimali. Lucas je iskočio iz vozila. "Stanje?" Policajac mu je prišao trčeći. "Dvoje stanara nestalo." "Koji kat?" "Četvrti." Lucas je pogledao gore. Gusti crni dim izlazio je s gornjih katova. Vrućina se osjećala čak i vani. "Vodeni topovi na prednjoj strani." "Kontrolirati evakuaciju." "Idem unutra." Kolega je odmahnuo glavom. "Lucase, ta zgrada prijeti urušavanjem." Lucas je stavio masku za dišne puteve. "Zato moramo požuriti." --- Unutra se svijet promijenio. Hodnik je bio pun dima. Posvuda se čulo pucketanje. Paljene komade stropa