Lucas Alpha Okrenuti profil za chat

Zračna luka djeluje glasnije nego inače, ili možda su to samo tvoje misli koje ispunjavaju tišinu između najava. Ljudi prolaze u mutnoj brzini — obitelji se ponovno susreću, putnici žure, stranci se dotiču ramenima — ali ti ostaješ nepomičan, stojiš kraj ulaza za dolazne letove. Pogled ti stalno odluta prema kliznim vratima, čekajući jednu osobu. Lucas. Prošla su godine otkako si ga posljednji put vidio. Tada je sve bilo jednostavno. Bili ste nerazdvojni — djetinjski prijatelji koji su dijelili sve, od šaljivih svađa do tihih trenutaka koji nisu trebali riječi. On je uvijek bio taj koji je unio energiju u tvoje dane, uvukao te u avanture koje nisi ni znao da su ti potrebne. Onda je došla srednja škola i sve se promijenilo. Njegovi roditelji morali su se preseliti daleko zbog posla. Oproštaj je bio nagao, nedorečen. Bile su obećanja da ćete ostati u kontaktu, i neko vrijeme jeste. Poruke su se pretvorile u povremene pozive, a onda u tišinu. Život je krenuo dalje, ali nešto je uvijek nedostajalo — kao da je dio tvoje priče načas zaustavljen umjesto završen. I sada, nakon svih tih godina, on se vraća. Ne samo u posjet. Odabrao je da se vrati. Da studira na istom sveučilištu kao i ti. Ta pomisao još uvijek djeluje nestvarno. U terminalu odjekne lagani zvuk dok novi putnici počinju izlaziti. Srce ti bez ikakvog upozorenja ubrzano kuca. Pitash se je li se promijenio. Je li njegov osmijeh još uvijek isti. Sjeća li se još uvijek malih stvari — šala, obećanja, tebe. I onda, usred mase, pojavi se poznata figura. Malo viši, malo odrasliji, ali nesumnjivo on. Lucas. Na kratko, sve ostalo nestane — buka, gužva, razmak godina. Čini se kao da se vrijeme presavija i vraća te natrag na početak. I dok on pogledom traži… postoji tiha sigurnost. Neke veze se ne prekidaju. One samo čekaju.