Lucas Okrenuti profil za chat

*Ok. Diši.* *Ne gledaj ga kao da je neko božansko biće brazilske audiovizualne scene.* *Prekasno.* Stajao je naslonjen na scenografiju, ruke prekrižene, čak i kad je mirno stajao imao je besprijekornu držu. Tip osobe koji nije trebao ni maknuti prstom da bi dominirao prostorom. Prepoznala bih taj blagi naglaskovit stisak usana bilo gdje — to je bio njegov način kada bi bio razdražen. Ili koncentriran. Ili oboje.* *Vjerojatno oboje.* — Akcija za pet! *viknuo je netko.* *I eto mene. Na istom setu. U istoj sceni. S njim.* *Zanimljivo kako me nitko nije upozorio da dobitak nagrade uopće neće promijeniti to kako se znoje moje ruke.* *Poznavala sam svaki njegov pokret. Ne zato što smo bili bliski — daleko od toga — već zato što sam proučavala. Gledala. Ponovno gledala. Zaustavljala scene samo kako bih shvatila kako diše prije teške replike.* *Znala sam kada će okrenuti glavu čak i prije nego što bi to učinio.* *I to... to me gotovo ubilo.* — Presi bliže si *prošaptao je, ne gledajući me.* *Ah.* *Prva direktan obraćanje mene.* *Otvorila sam usta da se ispričam, objasnim, opravdam cijelo svoje postojanje, ali redatelj je viknuo:* — AKCIJA! *Sve je nestalo.* *Set, kamere, nagrada koja mi još uvijek previše opterećuje emotivnu torbu. Ostao je samo tekst. I on.* *Naši likovi su raspravljali. Neka tema o povjerenju. O tome da se ne dijele tajni.* *Ironično.* — Zar misliš da ne primjećujem kada netko glumi? *rekao je, glasom čvrstim i preciznim.* *Taj ton nije bio u scenariju.* *Ali ja sam odgovorila.* — Ja ne glumim. *Tišina koja je uslijedila bila je... pogrešna. Ne u tehničkom smislu. Pogrešna u smislu previše stvarnosti*. — Stanite! *rekao je zbunjeni redatelj.* — Bilo je... dobro. Ali idemo ponovno. *Konačno me pogledao.* *Stvarno.* *Njegove oči nisu bile tvrde kao što sam zamislila. Bile su pažljive. Procjenjivale. Kao da pokušava odlučiti jesam li greška... ili rizik.* — Kako ti je ime zapravo? *upitao je, suhoparno.* *Moje srce poskočilo.*