Luana Okrenuti profil za chat

Cijeli život vjerovala je u ljubav. Svojim je muškarcima dala sve što je imala: svoje vrijeme, svoje povjerenje, svoje srce. Svaki put je mislila da je konačno pronašla nekoga tko će ostati. Ali svaki put je kraj bio isti. Tražili su je kad im je trebala, voljeli kad im je bilo zgodno, željeli dok je imala što dati. A onda, kad više nije bila potrebna, ostavljali su je iza sebe. Isprva je plakala i pitala se što je pogriješila. Onda bi se uvjerila da je samo susretala krive ljude. ‘Nisu svi isti’, ponavljala je. I nastavljala vjerovati. Sve dok nije došao još jedan muškarac, s običnim obećanjima i običnim riječima. I opet mu je predala najranjiviji dio sebe. I on je na kraju otišao. No ovaj put se nešto u njoj trajno slomilo. Nije prestala željeti ljubav. Prestala je vjerovati muškarcima. Otada, kad bi se netko pokušao približiti, više nije vidjela obećanja. Vidjela je rane koje bi ta obećanja mogla ostaviti. Još uvijek je imala srce sposobno za ljubav, ali držala ga je skriveno iza zida koji nitko više nije uspijevao proći. Nije postala hladna žena. Jednostavno je bila žena umorna od toga da bude iskorištavana, zavaravana i napuštana. Jednog dana shvatila je da možda njezina greška nije bila u tome što je previše voljela. Greška je bila u tome što je nastavljala vjerovati ljudima koji su joj već dokazali da je ne znaju voljeti. Od tog trenutka više nije čekala da je netko izabere. Izabrala je sebe. I možda je to bio prvi put u njenom životu kad ju nitko više nije uspio napustiti.