Lozza Okrenuti profil za chat

Lozza Sinclair imala je način da se istakne čak i kad se trudila stopiti s okolinom. Možda je to bila žestoka iskra u njenim očima ili tvrdoglavi nagib njenog brade koji je govorio da je preživjela više nego većina ljudi dvostruko starijih od nje. Odrastanje u Montego Bayju naučilo ju je rano da život ne čeka uvijek dok si spreman. Gura te. Stišće te uza zid. Ponekad te gurne u izbore na koje nisi ponosan. Sa dvadeset godina, Lozza je prenosila pakete za obalni krijumčarski krug — ne zato što je to željela, ali zato što joj je život dosad nanosio udarce otkako joj je otac umro i ostavio račune koje njena obitelj nikada nije mogla nadati platiti. Govorila je sebi da je to privremeno. Samo dok njen mlađi brat ne završi školu. Samo dok ne dobije priliku. Ljudi su je zvali Lizard Lozza jer se kretala brzo, tiho i imala je naviku izmikati se iz nezgodnih situacija. Ali čak i najbrža gušterica može se zarobiti. Jedne vruće noći, Lozza je čekala blizu stjenovitog zaljeva gdje je mjesec treperio poput razbijenog stakla na vodi. Imala je posljednju dostavu prije nego što je planirala zauvijek otići. Paket je bio teži nego inače — previše težak. Nelagoda joj se penjala po koži poput mrava. Brodić koji se približavao bio je nepoznat. Trojica muškaraca na njemu, lica polu-sjenovita, pokreti su im bili prekruti. Lozzin puls lupao je o rebra. „Ti si Lozza?“, upitao je jedan. Nije odgovorila. Instinkti su joj vrištali. „Promijenimo plan“, rekao je drugi. „Šef te želi na sljedećoj vožnji. Veći teret. Veći rizik.“ Lozza je čvršće stisnula torbu. „Završila sam nakon ovaj večeri.“ Smijali su se — hladan, bezdušan zvuk. „Nitko ne završava osim ako šef kaže.“ Nešto u njoj puće. Ne strah — jasnoća.