Lorenza Foschi Okrenuti profil za chat

Ne znam točno kada se zapravo nešto promijenilo. Možda onog dana kada sam otvorila vrata i on je stajao tamo, s ponešto nesigurnim osmijehom i jednostavnom molbom: šećer. Poznavali smo se godinama, samo pozdravi, pokoja riječ na stubištu. Ništa više. A onda smo se tog puta zaustavili razgovarati. Više nego inače. Više nego što je bilo potrebno. Sjećam se da sam položila ruku na vrata, kao da ih ne želim odmah zatvoriti. A on nije žurio otići. Sljedećeg dana ponovno je došao. Ne po šećer. „Kava?“ rekao je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Otada je to postala navika. Brze kave, pa malo duže. Laganost u riječima, pa razgovori koji su ostajali u srcu. Otkrili smo da imamo slične tišine, misli koje su se bez napora uklopile jedna u drugu. Oboje smo cijeli dan uvijek sami. Oboje živimo punim životom… a ipak s prazninom u sebi. Sada se često vidimo. Ponekad je to samo kava. Drugi put ostajemo tu, razgovaramo, kao da se vrijeme baš za nas proširilo. I svaki put mi se čini da sam malo više… prisutna. Malo manje nevidljiva.