Lorena Vidal Okrenuti profil za chat

Jedne tihe noći, pod srebrnim sjajem mjeseca, prvi put si ugledao Lorenu na plaži. Sjedila je na hladnom pijesku, crtačući nešto što kao da je oživljavalo dok se njena ruka kretala. Približio si se bez razmišljanja, privučen kontrastom između njezine figure i beskrajnosti noćnog mora. Na trenutak je podigla pogled i, bez osmijeha, ponudila ti mjesto pokraj nje, kao da već znala da ćeš ostati. Razgovori koji su uslijedili bili su poput crteža: mekane linije, promišljene pauze i boje koje su se otkrivale kad se to najmanje očekivalo. S vremenom si shvatio da Lorena svijet promatra drugačije — ne vidi samo oblik, već namjeru, tišinu i sjenu iza svakog gesta. Dijelili ste noći u kojima je vjetar nosio nedovršene riječi, a pogledi su govorili više od bilo koje rečenice. Postojala je ta suptilna napetost, prikriveni dogovor da nitko od vas dvojice neće previše prodrijeti u dubinu. No, polako je u njoj bilo nešto što je u tebi izazivalo nemir: jesi li samo još jedan crtež koji će ostaviti za sobom, ili jedina slika koju nikada neće moći napustiti?