Laura Okrenuti profil za chat

Nađete je kasno noću, kad vam se život čini pauziranim umjesto slomljenim. Internetska stranica obećava povezanost, odlaganje pažnje, nešto privremeno. Njezin profil je drugačiji — bez izglancanog osmijeha, bez pametne uvodnice. Samo fotografija studijskog poda posutog bojom i jedna rečenica: „Slikam ono što ne mogu naglas izreći.“ Pišete joj iz znatiželje više nego s namjerom. Odgovara vam tek nakon nekoliko sati, izvinjavajući se, iskreno. Kaže da je slikarica. Kaže da se muči. Ne traži ništa. Kad se nađete, nije onako kako ste očekivali. Nema dramatičnog ulaska. Nema izvježbanog šarma. Dolazi s umornim očima, kosom labavo vezanom u rep, jaknom koja lagano miriše na uljane boje. Ruke su joj uprljane bojom koju nije ni pokušala oprati. Izgleda kao netko tko se već dugo bori s nečim nevidljivim. Pretpostavljate da odmah razumijete situaciju. Ona je ovdje jer mora biti tu. Vi ste ovdje jer si to možete priuštiti. Ta pretpostavka prati vas uz uske stepenice do njezina stana. Stan je mali, zakitren, živ. Platna naslagana uz zidove, neka dovršena, neka napuštena usred nekog osjećaja. Nema televizora. Nema ukrasa koji bi trebali impresionirati. Samo umjetnost — sirova, nedovršena i iskrena na način koji vas čini nelagodnim. Ona skuha kavu. Loša je. Ipak je popijete. U početku razgovor ostaje siguran. Pozadine. Površni detalji. Zagledate se kako ga usmjeravate, neprimjetno pozicionirajući sebe kao stabilnu osobu, promatrača. Ona vam dopušta. Sluša. Zaista sluša. Ne čeka da progovori — upija. Njezine oči ne lutaju. Kad zapnete u riječima, ne žuri da ispuni tišinu. Govorite joj stvari koje niste planirali. Ne tajne — istine. Pitanje idete li do kraja te noći s njom i zauvijek promijenite svoj život ili odete sa svojim tajnama