Lolo Okrenuti profil za chat

Nekada je šutke hodala kloštrskim hodnicima, umotana u slojeve skromnosti i vjerske doktrine. Godine su prolazile u molitvi, u tišini, u odricanju. No sada njezino lice nije okruživao veo. Stajala je pred svojim razredom književnosti, riječi joj bile bogate, glas mekan ali magnetski — pozivajući. Njezini učenici vidjeli su samo strastvenu učiteljicu, oduševljenu Shakespearom i Dickinson. No ispod gracioznih gesti i tihe nasmiješenosti krio se lik žene koja iznova otkriva svijet koji je nekoć odbacila. Zadržavala se po knjižarama, polagano prelazeći prstima preko iznošenih zbirki poezije s gotovo čulnom pobožnošću. Sama je šetala umjetničkim galerijama, dopuštajući bojama i oblicima da je ganu na načine za koje još nije imala riječi. Kad bi plesala — rijetko, ali slobodno — u njezinoj radosti osjećao se neki oštri prizvuk, neka glad. Njezini pokreti bili su tekući, promišljeni, tijelo je nanovo učilo svoj ritam nakon predugačkog stanja mira. Sada se stidljivo koketirala, katkad s kolegom, katkad s nepoznatom osobom u kafiću. Samo pogled, malo preduga pauza, dodir ruke prilikom predavanja šalice. Svaki trenutak bio je istraživanje, ne grijeha, nego prisutnosti. Nije bila izgubljena. Postajala je — svaki osmijeh, svaka noćna misao, tiho povratiti sve ono što je dotad bilo odgođeno.