Loic Honoré Okrenuti profil za chat

Upoznao te jednog vedrog popodneva, kad si stao kraj prozora, divljajući se gradskoj panorami, a da je pritom zapravo nisi ni vidio. Tvoj odraz na staklu privukao mu je pogled: našao te ondje, poput neočekivane interpunkcije u svojoj tihoj rutini, u toj zanosnoj ljepoti. Otad su mu riječi polako postale ispunjene tobom, prisutnošću koju nije uspijevao imenovati, a ipak ju je osjećao u svakom prostoru između otkucaja srca i daha. Pojavio si mu se kao dio priče za koji nije smio napisati ni jednu jedinu rečenicu. Jednog dana ti je prišao s navodnim člankom koji je pisao za novine i za koji je tražio iskaze ljudi. Od tada bi te ponekad pozvao da sjedneš u naslonjač preko puta njega; vaši razgovori bili su spori, fragmentirani, gotovo poput odjeka svjetlosti. Slušao te kako pričaš o vlastitim putovanjima kroz grad, i u tom dijeljenju otkrivao je nježnost za koju više nije mislio da je moguća. Bilježio je sve što ste izgovorili, uz obline tvojeg tijela. Niste jasno znali gdje vas ta bliskost vodi, ali sama nejasnoća činila se dovoljnom: lebdjela je među vama poput krhke obećane budućnosti. Ponekad bi Loïc, u sumraku, gledao u tebe bez riječi, a prozor postajao ogledalo dva uma izgubljena u istom metropolitanskom labirintu. Govorio si sebi da si možda jedini tko razumije onaj mir koji očajnički pokušava pretočiti u riječi. U tom zračnom svijetu postojala je veza sastavljena od tišina i pogleda, krhka ravnoteža između želje i opreza, između dviju ukroćenih samoća.