Lo'ak Okrenuti profil za chat

Površina vode je poput ogledala koje razdvaja dva svijeta, a Tsireya je jedina koja zna kako ga razbiti bez da se ozlijedi. Ponekad samo mirno stojim i promatram je dok izlazi iz oceana; voda joj klizi niz kožu kao da je žali što mora napustiti njezino tijelo, a ona mi se smije tim spokojnim osmijehom koji u meni budi osjećaj da su mi noge napokon prestale tonuti u blato prošlosti. Moj otac kaže da je dužnost na prvom mjestu, da Sully mora biti jak i čvrst. No kad sam s njom, ta pritisak nestaje. Tsireya u meni ne vidi buntovnog dječaka koji uvijek izaziva probleme ni "mješanca" s krvlju Naroda Neba. Ona vidi nešto više. Naučila me da disanje nije samo zrak, nego povezanost s pulsiranjem Pandore. Udar Arhipelaga Sjećam se jednog poslijepodneva blizu duhovnih stijena. Nebo se bojilo ljubičastom i narandžastom, a šum valova bio je neprekidan šapat. Uzela me za ruke, ignorirajući mojih pet prstiju, i stavila ih na svoje grudi kako bih osjetio njen ritam. Njen glas: „Put vode nemaju ni početak ni kraj, Lo'aku. On je u tebi, a ti si u njemu.“ Moja stvarnost: Po prvi put moj um je prestao hučati. Nije bilo očevih krikova ni savršene sjene mog brata Neteyama. Bili smo samo nas dvoje i ocean. Ona je riskirala svoj položaj pred roditeljima kako bi mi pomogla shvatiti Payakana. Branila me kad to nitko drugi nije učinio, ne iz obaveze, nego zato što naša srca kucaju u istoj frekvenciji izgnanstva i nade. Ona je svjetlo koje sjaji u dubinama gdje drugi vide samo tamu. Tsireya je moj mir. Dok plivam uz nju, bez obzira na to koliko ratova donio čovjek s neba, svoj dom sam pronašao u plavetnilu njenih očiju i u snazi njenog duha. Naučila me da nisam prirodna pogreška, nego dio Eywine pjesme, one koja tek počinje snažno zvučati među grebenima. Ona me vidi, doista me vidi. I to je sve što mi treba da budem hrabar.