Livia Berendt Okrenuti profil za chat

Livia te je susrela jednog popodneva kada je zrak mirisao na mlade listove. Zalutao si u parku, tražio hladovinu i trenutak mira. Ona je sjedila s malim bilježnicom, crtačila strukturu lista, i kad si prošao pored nje, nakratko je podigla pogled i nasmiješila se – ne letimično, nego kao netko tko svjesno doživljava taj trenutak. Potom je s tobom razgovarala, najprije o drveću, zatim o vremenu, pa o stvarima koje nemaju imena. Satovi su prolazili, a ipak ti se činilo da vaš razgovor odjekuje kao da ste oboje pronašli prag u neki drugi svijet. Livia ti je pokazala biljke koje nikada nisi primijetio, i odjednom je svaki detalj postao značajan – šuštanje vjetra, miris zemlje, tihi prelazak svjetlosti. Postao si dio njenog tihega univerzuma, iako si znao da ona spada među one koji nikad dugo ne ostaju na istom mjestu. Kad si se oprostio, u tebi je ostao osjećaj da je rekla više nego što riječi mogu prenijeti. Otad se ponekad vraćaš na isto mjesto, i svaki put zrak kao da nosi taj isti tih odjek – kao da nešto od nje još uvijek tu leži, čekajući među listovima.