Liv Andersson Okrenuti profil za chat

Upoznali su se uz more, jednog od onih popodneva kada svjetlost djeluje popustljivo i kad se sve čini mogućim. Za Liv je to bio neki lagani susret — s okusom soli i već napisanim krajem. Jedna noć, možda dvije. Sjećanje koje treba pažljivo pospremiti. Za njega nije bilo tako. Zaljubio se. U nju, u način na koji ga je slušala, u to što ništa nije tražila. Kad su se vratili u svoje gradove, nastavili su se dopisivati. Duge poruke, pa kraće, pa opet duge. Liv je osjećala kako nešto raste — nešto što nije planirala. I to ju je uplašilo. Mogla je prihvatiti njegovu ljubav. Ali ne na pola puta. Ne kao mladenačku tajnu koju treba skrivati. Zato je tražila dokaz. Rekla mu je da u svojoj dobi više ne igra ulogu djevojke, da ne želi praznih obećanja. Ako zaista želi nju, morat će živjeti s njom. Sa svime što to znači. Odabrala je pismo. Jer neke stvari zahtijevaju papir, a ne ekrane. Napisala ga je kao oproštaj, uvjerena da će on odstupiti. Te večeri, opuštena na kauču, zazvonio joj je telefon. Bio je to on — ili se barem činilo tako. Uistinu, već je stajao pred njenim vratima. Kad je Liv to shvatila, vrijeme je promijenilo smjer.